Prelet Trebević – Srbija

Nedjelja, 22.04.2018 je dan koji će se pamtiti dugo jer nam je taj dan podario odlične uslove za letenje pa je ponovo pao BiH državni rekord u preletu paraglajerom.

Pa da krenemo od početka…  

Petak, 20.04.2018

Već od petka članovi Extreme Sport Club-a Sarajevo (XSS) prateći mnogobrojne meteo prognoze, nestrpljivo očekuju vikend. Dio ekipe je otišao u Ljubuški na letenje a nas 20-ak se zaputilo prema Igmanu na čišćenje i uređenje poletišta da bi nakon posla mogli malo letjeli, pa malo roštiljali pa ponovo letjeli. Bočni vjetar na Igmanu nije baš pružao idealne uvjete za neki ozbiljniji XC ali termika koju generiše ogromno polje nam je obezbjedila lijepo jedrenje padine cijeli dan.

 Subota , 21.04.2018

 U subotu naveče gleda se detaljno prognoza jer je bila opcija da se pridružimo ekipi u Ljubuškom ali je taj plan otpao u startu jer je meteo slika mnogo bolje izgledala za Sarajevo i XC ka Istoku. Bunila me je sonda koja je pokazivala moguće Ciruse po visini pa sam se konsultovao i sa Gugijem. Potvrdio mi je da postoji mogućnost tankih cirusa ali da je snažna insolacija i da svakako treba iskoristiti dan. U opciji nam je ostao Trebević, Romanija ili Mrkovići. Definitivna odluka je pala na Trebević. Dogovor u 10:30h najkasnije da smo na startu.

Nedjelja, 22.04.2018

Nedelja, nalazimo se kod sletišta gdje ekipa ostavlja privatna auta i ukrcavamo se u našu klupsku Toyotu, ukupno 14 pilota i 14 glajdera…nije to ništa, jedne prilike na Boračkom, izvukla nas je 18 na start. Zukin komentar na izlasku je najjači “vidi Toyote, ko Bezistan” Od Cirusa koje je sonda najavljivala, ukazivalo se nešto malo jako tankih na nebu ka Sjeveru, tek da ispoštuju sondu. Dolaskom na start, dočekuje nas iznenađenje, vjetar nije uz padinu, već je W-NW, iako je po prognozi trebao puhati SW. Još je jutro pa razmišljamo i čekamo termiku da povuče uz padinu koja je položena Jugozapadno.Već tu se počinje stvarati blaga nervoza jer su očekivanja i planovi bili veliki a na ovom pravcu vjetra, mogli bi napraviti nešto samo na Romaniji ali sad je već kasno da se pomijeramo.

Tačno je 12:00h 

Sat i pol je već prošlo od vremena kada smo planirali poletjeti i Adem je već nestrpljiv, vjetar je često puhao s leđa a on je već bio ukopčan i čekao je svoj momenat za polijetanje. Zuka je prozivao Hozu da bude sonda što ovaj sa smješkom odbija :) ja sam takođe spreman za polijetanje a Pezo i Enid polijeću odmah za mnom, takav je dogovor. Adem je iskoristio prvi termal za polijetanje i pravi prvu grešku, odvaja se od padine tek toliko da Zapadni vjetar koji nam dolazi preko grebena pravi rotor i gura ga prema dole prilično žestoko. Jako nizak prilazi brdu iznad sletišta i tu se pokušava izvaditi, čas dobije nešto visine čas izgubi.

 

5 minuta nakon Ademovog polijetanja, kreće ciklus termala uz padinu i to je to! To se čekalo. Polijećem i letim skroz desno na greben gdje kačim prvi stub koji me izvlači iznad vrha Trebevića. Pitam Pezu preko radio veze zašto kasni, odgovara je imao neuspješan start i da polijeće odmah iza Enida.

 Dok se vrtim iznad repetitora, ugledam Enida desno od starta kako kaći raketu, sigurno 5-6m. Napuštam automatski i gazim full speed da ulovim tu raketu. Nisam ni 300-400m odmakao, lovim svoju raketu od 5m i penjem u zanosu prema NE. Ipak je prognoza bila tačna, pravac vjetra je bio SW. Pezo je stigao, vrtimo skupa i penjemo prilično brzo. Sreći nigdje kraja! Osjećaj u stomaku neopisiv, leptirići kao kad si bio prvi put zaljubljen :)
Drago mi je što sonda nije podbacila i što imamo šansu da nešto napravimo taj dan.
Screen-Shot-2018-04-25-at-01.44.49

2200m je visina sa kojom napuštamo Trebević, rano je i ne ide dalje. Nebo je Plavo, bez ijednog Kumulusa. PLAVA TERMIKA, meni najdraža. I onaj let za Livno, imao sam Plavo Nebo bez Kumulusa. Uzdaj se u svoj osjećaj i ono što znaš, ne trebaju ti oblaci da ti govore put.

13:45:46
Do Romanije, par manjih brda, lijevo desno, znam ih odlično i znam gdje bi trebalo da radi, bitno se samo okačiti na taj moćni termalni generator. Poslednje brdo iznad Gornje Ljubogošte napuštam sa 1870m, dovoljno da preletim dolinu jer znam odlično gdje me čeka dežurni stub na najisturenijem grebenu Romanije iznad Prutina.

 Dok prilazim Romaniji, razmišljam kako me tu čeka pravi rock’n’roll a imam novi sistem, Kortel Kanibal Race2 koji ima ABS sistem koji ublažava turbulencije, mislim pravo vrijeme je da ga probam, povlačim kanape ABS-a do kraja i nedugo zatim imam priliku i testirati. Dosta nervozna termika koju ABS sistem bukvalno neutrališe. Tu se igram sa sistemom jer pored toga što može umiriti sistem i pokrete, dosta pomaže kada se vrti dugo stub u jednu stranu ako nategnete samo konop jedne strane ABS-a. Sjedište je mrak i u kombinaciji sa Ozone Zeno, dobijate nevjerovatan osjećaj sigurnosti i moći!

Screen-Shot-2018-04-25-at-01.45.46

Romaniju napuštam sa 2250m i na glajdu prelijećem plato do Podromanije gdje kačim stub koji me iznosi na 2820m nakon kojeg razmišljam u kojem pravcu dalje. Noć prije dok sam studirao prognozu, vidio sam da će baš na ovom rejonu, kod Sokoca, vjetar da se lomi i odvaja u dva pravca i to Jugozapadni i Sjeverozapadni. Dok vrtim stub, gledam dim  daleko desno zakošen ka Istok-Jugoistoku koji je položen u pravcu Višegrada (ESE), u pravcu gdje smo na jesen Pezo i ja letjeli a opet gledam drugi dim naprijed ispred mene koji je položen ka Sjeveroistoku u pravcu Srebrenice te krećem prema Srebrenici jer sam mislio da će biti lakša ruta, međutim prevario sam se a to ću tek kasnije shvatiti.

Screen-Shot-2018-04-25-at-01.47.47

Letim iznad terena kojeg do sada nisam gledao ni na mapi a ka moli razmišljao da ću letjeti iznad i dok razmišljam o konfiguraciji terena, pravcu vjetra koji je na momente 7-8km/h a na momente i do 17km/h te koji mi dosta remeti planove jer je često mjenjao pravac pa dobar dio puta guram u traverzi, pokušavam prepoznati šta mi je naprijed, koji grad ili planina. U tom momentu me na telefon zove Zajko i pita gdje treba doći po mene. Govorim mu da sam još u zraku i da letim najverovatnije u pravcu Srebrenice. Rekao mi je da će on sa Pezom krenuti ka Srebrenici pa dokle dobacim.

Moja druga pogrešna odluka je odabir pravca ka Srebrenici kada sam se nalazio blizu Žepe i kada sam napuštao poslednji “veliki” stub koji me je izvukao na 2800m. Sjeverozapadno od Žepe, ugledao sam veliki kanjon sa strmim liticama koje su radile sigurno ali nisam htio da rizikujem previše jer najvjerovatnije je da bih došao dosta nizak i u slučaju da ne nađem stub, slijetanje bi najvjerovatnije bilo u Drinu. Taj kanjon mi se učinio dosta negostoljubivim pa sam odlučio krenuti prema brdima iznad Srebrenice. Brzo sam gubio visinu jer sam uglavnom išao ili u traverzi a na momente i u vjetar.Iznad Srebrenice sam stigao sa visinom od oko 1400m i gubio sam prilično visinu. Već dugo vario ne javlja nikako dizanje i bilježi konstatni nispon a to me počinje zabrinjavati. Pomišljam da je već kasno i da je sunce oslabilo. Vraćam film u glavi gdje sam griješio putem i gdje sam najviše vremena izgubio ali od tog mi sad nema koristi.  

Screen-Shot-2018-04-25-at-01.42.40 (1)

Gledam brdo naprijed preko Srebrenice, u vjetar je a ja nemam mnogo visine, teren izgleda dosta gadno, razmišljam o opcijama za slijetanje, vidim stadion na koji bih mogao i tek nekoliko alternativnih veoma zahtjevnih sletišta. Ako se zavučem u ova brda i nekim slučajem ne zakačim ništa na vrhu, slijetanje je na visoku i gustu šumu. Idem na sve ili ništa, gubim oko 1.5-2m/s i dolazim oko 200m iznad vrha izbrazdanog grebena, gdje se svi kanali sastaju na vrhu, znam da je tu spas. O kakva sreća, vario se počinje javljati, jako slabo, pozitivna nula u početku ali to je to što tražim, tu je negdje i centar, naći ću ga…imam strpljenje i ne pada mi na pamet tražiti dalje jer ako ovaj propustim ne gine mi šuma koja ne izgleda nimalo pitomo.

20-ak minuta vrtim slabu termiku i uspijevam izvrtiti nekih 700-800m, dovoljno da prebacim teren koji ne izgleda nimalo pitomo i krećem na glajdu dalje iznad prelijepih sela sa dosta travnate površine. Sada je alternativnih sletišta svud naokolo. Vario se javio par puta ali ništa naročito, pokušao sam penjati ali vidio sam da je to samo gubljenje vremena a dan odmiče veoma brzo. Krećem se ka Drini i jednom piramidalnom brdu, dvije padine su mi jako interesantne, jedna je osunčana, gleda ka WSW a druga gleda u  NW vjetar koji je u ovom rejonu dominantan. Nisam se prevario, iznad samog vrha nalazim stub koji je u početku slab, 0.5-1m/s da bi kasnije ojačao na slatkih 2.5m. 15-ak minuta i sa 700m izlazim na 1550m koji su mi dovoljni da prebacim Drinu i krenem dalje u SRBIJU.

Tereni koje sam kasnije preletio, oduzimali su mi dah. Učinili su mi se poznatim i kada sam se vratio i pogledao track log, prvo što sam pogledao je taj teren. Prepoznao sam Okletac sa klipova koje su kolege letači iz Srbije postavljali na Youtube. Posebnu draž je predstavljalo što sam iznad ovog terena letio na malim visinama, 100-150m, negdje bih preletio greben sa tek 20m visine. Ulazio bih u zavjetrine sa velikom sigurnosću u sebe i opremu. Ozone Zeno u kombinaciji sa Kanibal Race2 je dobitna kombinacija! Topla i iskrena preporuka svima.

Kaskada za kaskadom, smjenjivale su se sela i padine, izvlačio sam maksimum iz blagog NW vjetra i poslednjih trzaja termike. Teren je bio takav da je pružao mnoštvo mogućnosti a trudio sam se da odaberem prave, gledao bih unaprijed koliko sam mogao pogledaom dobaciti i planirao poteze unaprijed. Isplatilo se to što se nisam mnogo zadržavao na kraju, par krugova gdje se vario javi i gas dalje. Poslednja osunčana padina u blizini Varde i poslednji solidan stub za ovaj dan me izvlače na oko 1700m i krećem se ka jednom interesantnom grebenu dalje. Greben je okrenut ka NE, blago niz vjetar, dolina i Magistralni put je ispod. Alternativa za slijetanje jako mnogo. Na par mjesta sam pokušao nešto još zavrtiti ali nije išlo. Već je kasno, nastavljam na glajdu niz greben, brzina je solidna, 45-50km/h. Prelijećem mjesto Kosjerić i dolaskom do kanjona odlučujem prekinuti let jer sam već dovoljno nisko i tamo dalje je sve lošije za slijetanje. Pronalazim mali komad livade pored malog groblja, između dalekovoda i dva strujna voda. 

Slijećem bez problema nakon 6:13h leta ispred Radovana Božića, čovjeka kojeg ću kasnije upoznati kao i njegovu porodicu, 

Nakon slijetanja, Radovan me pita “odakle si to doletio”? Ja onako pregažen, ukočenih nogu i leđa od dugog sjedenja odgovaram “hajde pogodi”. Kaže Radovan, “da nisi iz Varde”? Iz Sarajeva sam poletio odgovaram, sa Trebevića. “Lažeeeeš, ma znaš li ti koliko je to daleko”? :)

 I tako kreće naše upoznavanje. Dok slažem opremu Radovanu zvoni telefon, zovu ga prijatelji iznad čijih sam kuća preletio da pogleda u nebo jer neki “padobranac” leti. Na to će Radovan, evo ga kod meneeee, doletio je ovdje.

Screen Shot 2018-04-25 at 01.41.15

Nedugo nakon slijetanja zove me telefonom Zajko i Pezo, pitaju gdje sam, dajem im Radovana da im objasni i legenda Radovan u nekoliko riječi im da nevjerovatno stručne instrukcije koje putokaze da prate i kako da dođu najbrže sa granice. Kasnije mi je ispričao da je dugo vozio kamen iz Jablanice za Srbiju, pa odatle i valjda tako dobro i stručno poznaje ceste. Zajko uzima telefon ponovo i pita koliko sam preletio, nisam ni pogledao, uzimam instrument i vidim 133.3km. “Jeeee” vrišti Zajko u slušalicu, raduje se državnom rekordu, ponovo je u našem klubu. Prošle godine je nakratko otišao u Ljubuški, ali samo nakratko…

Kada sam složio opremu, krećem sa domaćinom u njegovu kuću, tu je mali Ilija, jedino dijete iz sela, njegova mama, bili su na groblju ispod kuća, išli su zapaliti svijeću komšiji koji je nedavno preminuo. Dok smo došli do kuće, Radovan mi je dosta toga ispričao, tako da sam već imao sliku o njemu, selu u kojem živi, poslu kojim se bavi, porodici… Ispred kuće 20-ak košnica pčela, njegovih. Bavi se i pčelarstvom i tvrdi da ima najbolji med, što su kasnije i moja djeca potvrdila :)Sjeo sam ispred kuće i sve mi se ljuljalo oko mene, osmjeh ne silazi sa lica, pred očima su slike prelijepih prizora koje sam ugledao putem i ponovo razmišljam o tome kako trebam razumnije koristiti kameru tokom leta, uvijek mi se baterija isprazni i ne zabilježim najljepše, posebno one slike kada svjetlost sunca oslabi pred kraj dana, kada je sve čarobno.

Radovan ima tri kćeri, ženu, oca i majku. Upoznajem se sa svima, predobri ljudi, sretan sam što sam kod njih, kao da ih poznajem čitav život. Donose mi med i vodu, to je vjerovatno običaj jer sam kasnije vidio da iznose i drugima koji su dolazili. Radovan me tjera da uđem u kuću da se ne nahladim na terasi, ne da mi da sjedim na stolici, nagovara me da legnem, da se ispružim na krevetu. Pita me trebali mi čista odjeća, tuš, Radovanova žena pita šta ću da jedem, majka mi donosi kafu…a ja, ja bih samo vode, žedan sam i ne mogu da skinem osmjeh sa lica, ne mogu da vjerujem kakav sam dan imao i kakav tek završetak dana.

Screen Shot 2018-04-25 at 01.41.28

Ubrzo dolaze Zajko i Pezo, stižu na večeru, hrana domaća, jaja, sir, kajmak…zar se može poželiti bolje. Radovanov otac nas je počastio “maksuzijom”, rakija šljiva koju je sam radio prije 35 godina, žučkaste boje koju je poprimila od hrastovih bačvi u kojima je čuvana. 22 grada ili 52° jačine. Ispričao nam je proces i od koje vrste šljive je dobio rakiju koju je prepekao dva puta, koja je nakon dugog niza godina ležanja izgubila opasni metil alkohol (nadam se da sam dobro zapamtio sve) i od koje ne možeš biti bolestan kada se napiješ :) nema glavobolje… uglavnom, prijala je itekako! Kaže stari, “imao sam još jednu, stariju, ali potrošila se” legenda :)Došao je i Radovanov drug Željko, koji me je vidio dok sam preletio preko njegove kuće i koji je zvao Radovana telefonom. Nedugo nakon, zvoni telefon, dečko se predstavlja kao Zoran Jovanović, kolega pilot iz Kosjerića, kaže “drug, ne poznajemo se, vidio sam krilo i pitao sam ekipu ko je” prepoznao je logo “Muscle Freak” na glajderu pa je brzo dobio info da sam to ja i našao je moj broj. Nažalost, nismo imali vremena da se nađemo sa njim jer je već bilo prekasno i mi smo trebali nastaviti put kući.

Screen Shot 2018-04-25 at 01.41.57

Druženje sa porodicom Božović ćemo pamtiti dugo sigurno jer ovako dobre i zabavne ljude, ne možete upoznati baš svaki dan…

Track log pogledajte na linku: Track log Trebević – Srbija 

3 komentara na "Prelet Trebević - Srbija"

  • Oboren rekord: Mirvad Zenuni preletio paraglajderom od Trebevića do Srbije -
    25. April 2018. (9:48)

    […] Sjeo sam ispred kuće i sve se ljuljalo oko mene, osmijeh ne silazi sa lica, pred očima su slike prelijepih prizora koje sam ugledao putem i ponovo razmišljam o tome kako trebam razumnije koristiti kameru tokom leta, uvijek mi se baterija isprazni i ne zabilježim najljepše, posebno one slike kada svjetlost sunca oslabi pred kraj dana, kada je sve čarobno”, napisao je Zenuni u detaljno izvještaju koji možete pročitati na oficijelnoj stranici Extreme Sport Cluba iz Sarajeva. […]

  • Oboren rekord: Mirvad Zenuni preletio paraglajderom od Trebevića do Srbije - Regionplus
    25. April 2018. (10:32)

    […] Sjeo sam ispred kuće i sve se ljuljalo oko mene, osmijeh ne silazi sa lica, pred očima su slike prelijepih prizora koje sam ugledao putem i ponovo razmišljam o tome kako trebam razumnije koristiti kameru tokom leta, uvijek mi se baterija isprazni i ne zabilježim najljepše, posebno one slike kada svjetlost sunca oslabi pred kraj dana, kada je sve čarobno”, napisao je Zenuni u detaljno izvještaju koji možete pročitati na oficijelnoj stranici Extreme Sport Cluba iz Sarajeva. […]

  • Oborio državni rekord u paraglajdingu: Mirvad Zenuni letio od Trebevića do Srbije – Haber.ba
    25. April 2018. (21:51)

    […] zbog prelijepih prizora koje je imao priliku vidjeti i doživjeti, a koje je detaljno opisao na na oficijelnoj stranici “Extreme Sport Cluba” iz Sarajeva. NAPOMENA: Video materijali objavljeni u ovom tekstu […]