25 Januar,

Nekoliko  vedrih, suncanih i lijepih dana je iza nas. Proveli smo ih leteci na Bjelasnici. Vrijeme je bilo za pozeliti!  Skijanje, bordanje, letenje, ko sta voli…  Kao stvoreno za uzivanciju na ovako lijepoj planini kao sto je Bjelasnica.  Suncano, vedro bez ijednog oblaka. Vjetar Sjevernih smjerova, ne jaci od 5 m/s, sto je idealno za letenje na  ovom  terenu.

Ja sam ovih nekoliko lijepih dana dugo cekao jer vec vise je od mjesec dana od kako mi je doslo novo krilo a nisam ga uspio probati zbog losih meteo uvjeta.  U-turn Thriller!

Bjelasnica je odlicna za letenje tokom citave godine. Visinska razlika izmedju vrha Bjelasnice i sletista u Babinom dolu je 750 m. Kada nema snijega na vrh se dolazi terenskim automobilom ,dok zimi za vrijeme skijaske sezone, skijama je moguce popeti  se vertikalnim ski transportom sa nekoliko presjedanja (trosjed, sidro, tanjir).

Mi letaci od vertikalnog transporta mozemo iskoristiti samo trosjed koji nas izvuce do ispod prvog starta tzv „Trosjed“.

Visinska razlika Trosjed-Babin dol  je 400 m, tako da su zimski letovi kratki ali slatki jer je pogled na skijasku stazu  odozgor  ocaravajuci!
Thriller je bio fantastican!  Nas prvi susret i ljubav je rodjena… Velika brzina i dinamicnost zahvaljujuci povrsini od 18 kvadrata i mojoj tezini od 85 kg, su bili vise nego dovoljni  da u meni izazovu extremnu navalu adrenalina, cim bi krenuo u neki ozbiljniji manevar. Sa takvim krilom nema peglanja padine ili slicno, svaki moj let bi bio poleti, leti ravno do iznad sletista i sruci se prema zemlji velikom brzinom u nekoj od acro figura.
Nakon vikenda provedenog na planini, u Ponedeljak ujutro sam se ustao i krenuo u grad da se nadjem sa kolegama letacima, Ademom, Emirom, Ahmedom i Fedjom.
Nasli smo se da primimo zastitne vakcine jer smo za mjesec dana trebali putovati u Nepal. Mjesto se zove Pokara i ima idealne uvjete za letenje a posebno za uvjezbavanje acro figura.
Poslije vakcine sam planirao otici u teretanu jer  zadnjih nekoliko dana nisam vjezbao, sto mi je tesko padalo a opet u glavi mi prelijepa slika planine i bojazan da ce se vrijeme pokvariti  sutradan a ja u teretani gubim dragocjeno vrijeme koje mogu provesti u vazduhu.
Nije me trebalo puno nagovarati! Fedja mi je jednom rekao „hajmo ba na letenje jbte tegovi“ i ja sam se slozio sa tim te krenusmo put brda.
Putem razmisljam o tome kako mi je zao sto preskacem treninge u teretani  a opet zao mi neiskoristiti ovako lijepo vrijeme jer znam da su rijetki ovako lijepi dani kad su uvjeti za letenje idealni.
Ulazim u kucu da se presvucem, grabim jaknu u zurbi i zakacim ogledalo, ono se razaspe u paramparcad!
Nesto u sali prokomentarisem  sa Dinkom i izjurim vani gdje me cekaju Fiki i Fedja.

Prvi let tog dana je bio super. Fedja je prvi put letio svoje novo krilo. Na startu 2-3 m u lice, ideala!
Ja sam radio pizdarije u zraku kao i obicno a adrenalin me pumpao bas onako kako sam htjeo.
Drugi let, vjetar je vec poceo malo okretati , cas u lice cas ledja ali moglo se poletjeti.
Odlucili smo se za jos jedan let pa razlaz. Na sletistu neki blag Zapad a gledamo bazu koja se krece preko vrha Bjelasnice sa Sjevera, sto nam odgovara na startu.
Poletjeli smo i treci put, ja ravno idem do iznad sletista da ne gubim na visini koje svakako i nemas nesto puno kad polijeces sa trosjeda. Dodjes sa nekih 250 m ako zelis da radis nesto od acro figura.
Ulazim u desnu asimetricnu spiralu samo dva kruga i pravim luping na lijevu stranu, nastavljam asimetricnu na lijevu, dva povlacenja i vucem u loop na desno…  u narednih nekoliko trenutaka se desava sve sto mi je promijenilo zivot iz temelja. U djelicu sekunde kada sam vec bio skoro iznad krila sam vidio da sam nisko i da necu moci zavrsiti manevar a da ne udarim u zemlju. Mahinalno sam pustio desnu komandu i izgubio brzinu. U momentu dok je tijelo padalo ka dole izgubio sam pritisak u krilu i uslo je u negativu. Sve sto sam mogao da uradim u te dvije sekunde prije kontakta sa zemljom je da ispruzim noge, stisnem zube i misice da ublazim pad na vec zaledjenu stazu.
Poslije jako tvrdog prizemljenja, moj film se nakratko gasi a ja nastavljam putovanje nekim narandjasto-crnim, cas bljestavim spiralnim tunelom. Letim nevjerovatnom brzinom ali kao da ne mogu da okrenem glavu ravno nego gledam krajickom lijevog oka u spiralnu tubu koja cas savija cas ide ravno cas se racva.
Cujem glasove, kao na nekom partyu, koji mi govore lijevo-lijevo-lijevo….woooooow…lijevo, ovde skreni! Opet sa druge strane cujem glas koji me doziva Mirvadeee otvori oci, znamo da to mozes, otvori oci!
Ne znam koliko je to sve trajalo, mozda par sekundi, mozda minut ali kad sam dosao sebi docekao me je neizdrziv bol u predjelu lumbalnog dijela kicme. Borio sam se za vazduh, lijevu nogu nisam osjecao i dozivio sam sok kad sam vidio da je ne mogu pomjeriti.
Odmah sam bio svjestan ozbiljnosti povrede.

Ja sam sretan covjek!

Ne, nisam lud! Ozbiljno vam govorim sretan sam koliko sam tezak.
Pao sam 15 metara od vozila hitne pomoci. Za 10 sekundi su mi prisli ljudi koji su mi pruzili prvu pomoc i to pripadnici gorske sluzbe spasavanja, doktori koji su se zatekli na skijanju i ekipa hitne pomoci. Sve profesionalci za pruzanje prve pomoci.
U roku od 10 minuta su me spakovali na lopatasta nosila i ubacili u vozilo.
Neizmjerno sam im zahvalan na nacinu na koji mi je pruzena prva pomoc. Da su sa mnom napravili ijedan pogresan potez ko zna da li bih ikada stao na noge.
Najvise vremena su izgubili mislim dok su me ubijedili da mi moraju isjeci sjediste. Neki policajci su me drzali za ruke i nisu mi dozvolili da ja sam otkopcam kopce na nogama do kojih nisu mogli doci zbog polozaja u kojem sam se nalazio.
Zao mi stolice, SupAir acro 3! A situacije je teska i svjestan sam da nemam puno vremena.
Dok mi oni govore moramo je rezati, moramo…kroz glavu mi prodje sjecanje da sam nedavno gledao na netu da je izasla nova acro stolica od Woody Waley, X-Pression, te im kazem;
REZI JE!!!
Put do bolnice je bio jako bolan ali brz. Svaka neravnina na cesti mi se zabadala kao noz u kicmu.
Kad su mi isjekli svu odjecu koju sam imao na sebi primjetio sam neku veliku izbocinu na desnoj strani na prsima. Rekli su mi da mi je vjerovatno pukla kljucna kost.
Vozac hitne je vozio kao da ga goni sam dzavo. Veliku ulogu u svemu je odigrala i policija koja je u tom trenutku imala neku vjezbu na Bjelasnici. Vozili su ispred i iza vozila u kom sam bio sa upaljenim sirenama te javili radio vezom kolegama u gradu da blokiraju raskrsnice na glavnoj cesti.
Brza i truskava voznja je za mene bila bolna ali smo u rekordnom roku stigli u bolnicu Kosevo.
Po dolasku u bolnicu mene su vec cekali moji prijatelji i clanovi porodice.
Medju njima su bili Emir i Osa. Obojica su doktori a Emir je i pg pilot.
Nakon brojnih RTG snimaka, CT snimaka, ultrazvuka itd meni su dijagnosticirali kompresivno prsnuce L2 kraljeska te serijski prelom rebara na obje strane, na prsima koja i nisu bila toliko bitna u poredjenju na povredu kicme. Problem sa kicmom je bio taj sto je se prsljen raspao i nekoliko kostanih ulomaka je razderalo i kicmenu mozdinu, sto je izazvalo i oduzetost lijeve noge.
Zahvaljujuci intervenciji Emira Talirevica, operisao me je najbolji neurohirurg na klinici, Dr. Kemal Dizdarevic i najbolji ortoped Dr. Dario Ivanisevic.
Operacija je trajala 5 sati i 30 minuta. Odmah poslije budjenja osjetio sam jak bol u nozi, za sto su doktori govorili da je dobar znak sto osjetim bol.

Narednih 18 dana koji dolaze mi je najtezi, najgori i najmucniji period u zivotu.
Lezim na ledjima onako bolan i po citav dan i noc gledam kako mi kapaju kojekakvi lijekovi u infuzijama. Antibiotici, kortikosteroidi, analgetici, hrana…
Na operaciji sam pored 2 sine i 10 sarafa zaradio i Klepsijelu. Strasnu bakteriju za koju nikad prije nisam cuo. Kazu ako se pravilno ne lijeci odgovarajucim antibiotikom, smrt moze da nastupi za 30-ak dana. U pocetku nisu ni znali da je imam! Temperatura se je penjala do 40 stepeni, pa bi svako malo dobivao injekciju Voltarena da je spusti.
Ta temperatura je bas nesto sto mi nije trebalo u tim momentima jer gadno je bilo podnositi je tako polomljen. Nisam bio u mogucnosti okrenuti se ni na jednu stranu kako bi nesto promijenio da bi malo olaksao sebi jer su rebra bila polomljena. Znaci oci uprte u plafon, gledam flase infuzije oko sebe kako kapaju i trpim! Gadno je bilo i kada sam prvih par puta dobio tresavicu, razlog Klepsijele!
Iz cista mira odjednom pocinjem osjecati hladnocu i laganu drhtavicu koja se nakon nekoliko minuta pretvori u nekontrolisano i jako drhtanje, gdje zubi cvokocu tako jako, da pomislim da ce vilica da mi se polomi! A tek ledja frisko zasarafana i potrgani misici kako bole od grcenja, fuj!
Nakon 7 dana otkrivaju klepsijelu, te iskljucuju 2 antibiotika koje sam do tada primao (Triax, Garamicin) i ukljucuju mi Tienam po antibiogramu.
Narednih 7 dana se patim sa Tienamom koji ne djeluje uopste. Bodu me svako malo, vade krv za ovo za ono…stalno neki testovi! Sumnjaju da imam jos neku bakteriju pored ove koju ne mogu otkriti…vene mi pucaju tako da vise ni jednu infuziju do kraja ne mogu primiti, najmanje 2 braunile promjene dok primim jednu flasu infuzije. Nakon 7 dana mi infektolog ukljucuje Vankomicin jos jedan antibiotik koji se daje u infuziji kao Tienam i 2 u tabletama. Sumnja je na to da organizam odbacuje metal ili da imam jos jednu goru od ove moje, bakteriju zvana MRSA koja je prisutna u bolnickom centru.
Zbog antibiotika koje uzimam ne jedem nista danima jer je zeldac unisten, ne mogu nista progutati. Komadi mesa sa unutrasnje strane obraza pocinju mi otpadati zbog gljivica izazvanih kolicinom unesenih antibiotika u organizam.
Nakon nekoliko dana jaka terapija pocinje djelovati i temperatura polako pocinje padati.  18-ti dan je pala ispod 37. Kako lijep osjecaj biti ponovo „zdrav“!  
Lezim na neurohirurgiji jos 7 dana pa prelazim na fizijatriju. Napokon olaksanje! Nema vise dosadnih infuzija, antibiotika itd…od terapije uzimam samo Kleksan koji razrjedjuje krv i sprecava trombozu kod pacijenata koji dugo leze u krevetu.
Tu se prilicno oporavljam uz pomoc Dr Slavice, sefice Enise, terapeuta Eldara i Emira i naravno uz moju jaku volju za vjezbanjem. Noga je mnogo pokretnija mada jos uvjek nemam snage u njoj da bih mogao samostalno hodati bez pomagala (staka).  Svi oni mi govore kako sam mnogo napredovao i da je ovo vise nego sto su ocekivali za ovakvu vrstu povrede.
Pogotovo lose su bile prve prognoze pojedinih doktora da ce noga biti plegicna tj da je nikad necu moci pomjerati i da necu moci samostalno obavljati nuzdu.
Prevarili su se!
Kad sam izasao iz bolnice posle 2.5 mjeseca lijecenja, drugovi su mi napravili jako lijep paraglajderski docek. Izlet na Ferinoj vikendici, rostilj, druzenje  a poslije toga letenje… Ja sam samo gledao i uzivao... kontam kako bih rado pod onu bazu sto je Eko vrti…

Moram sto prije ozdraviti, moram! Ne mogu ja dugo samo gledati. Moram u nebo jer tamo pripadam!



Mirvad Zenuni
ExtremeSport Club Sarajevo