Accident Report, Nesreća u minskom polju!

mine1

Subota, 29. Oktobar 2011. Bjelašnica-Sarajevo.

Pomenutog dana nalazio sam se na Bjelašnici kao i svakog drugog vikenda kada nam vrijeme to dozvoljava. Fera, Fiki i ja kao instruktori radili smo obuku novih pilota. Imali smo novu grupu Septembarskih polaznika koji su vec počeli letjeti svoje visinske letove.

Read More

Oko 12 sati, pojavila se grupa od pet Slovenskih pilota. Mlađi momci, vesela i prijatna ekipa.
Pitali su za letenje na Bjelašnici i mi smo se kao domaćini na ovom terenu ponudili da ih upoznamo sa planinom.

Pošto smo u datom trenutku bili zauzeti sa obučavanjem novih pilota predložio sam im da se zajedno sa našim učenicima popnu pješke uz padinu na “drugi hang” (300-400 m od sletišta, idealno za školske letove),”bace let” pa da nakon toga idemo vozilom do starta. Tako smo i uradili. Nakon kratke “curione” ukrcali smo se u našu Toyotu i odvezao sam ih 200-300m ispod starta “Trosjed”. Nismo mogli dalje sa automobilom  jer su radnici prokopali kanal preko ceste i ski staze  koju su pripremali  za nadolazeću sezonu.

Tu sam im pokazao startove na planini, sletište i upoznao ih sa ostalim bitnim stvarima na koje trebaju obratiti pažnju. Jednom od njih sam dao svoj broj telefona i našu radnu radio frekvenciju da me mogu kontaktirati ukoliko im nešto zatreba.

Poletjeli su, letjeli i uživali u mirnom letu iznad Babinog dola…

Nakon što su sletjeli, razgovarali smo te su onako puni impresija rekli su da će doći i sutra da lete sa nama.

Sutradan, tj u Nedjelju krenuli smo opet na Bjelašnicu. Znajući da će nam gosti doći ponovo, nasuli smo više goriva u automobil i planirali da odradimo više letova. Međutim, momci se nisu pojavili. Prokomentarisali  smo da su vjerovatno krenuli nazad u Sloveniju. Nažalost, nisam uzeo njihov kontakt telefon da to provjerim.

U 14:20, taman kad smo imali pauzu da se učenici malo odmore, zazvonio je moj telefon, +386 pozivni br. U prvom momentu mi nije palo na pamet da bi to mogli biti “Slovenci”. Glas u slušalicu urla nešto,  pola na Slovenskom, pola na Bosanskom jeziku. Jedva da išta razumijem.
Pokušavam postaviti neko pitanje ali čovjek priča svoju priču,  kao da ne čuje da ja išta govorim.

“MI SMO SLOVENCI KOJI SU JUČE LETJELI SA VAMA …MOJ BRAT JE STAO NA MINU!!”

Pomislih na trenutak da se neko glupo šali i da su tu negdje na Bjelašnici. Vjerovatno su otišli sa svojim  kombijem na Južnu stranu Bjelašnice pa ih nismo vidjeli. Znam da nema minskih polja i priča
mi djeluje nevjerovatna.

Vijest me je strašno pogodila, priželjkivao sam da mi kaže da se zeza sa mnom.

Upitam ga: “gdje se nalazite?”A on će na to: “LETJELI SMO NA JUŽNOJ STRANI JAHORINE, BRAT MI JE STAO NA MINU, MNOGO KRVARI, MOLIM TE POMOZI NAM, NE ZNAM KOGA DA ZOVEM NEMAM BROJEVE!!!”

Oooo Neee! Pred očima mi sjevnu eksplozija, krv… Presječe me u stomaku jer sam znao da je jedan dio Južne padine na Jahorini miniran.

Adrenalin mi je skočio i počeo sam brzo razmišljati šta da učinim. Dok sam razgovarao tako uzbuđeno sa Bostjanom, ljudi oko mene (Fiki, Fera,  Mirza, Ivan, Enis, Ema, Dženana i ostali) primijetili su da nešto nije u redu. Razgovaram sa njim i nadam se da su u pitanju lakše povrede. Znam jednog čovjeka koji je takođe stao na minu, izgubio je mali prst i manji dio stopala. Nadam se nečemu slicnom.
Bostjan je čovjek kojem sam dan prije dao svoj broj telefona i koji me je nazvao u tom kritičnom momentu. Igrom slučaja ostao je zadnji na polijetanju. Njegov brat Simon je poletio među prvima a nakon njega i ostala tri pilota. Napravili su veliku grešku što su došli sami na nepoznat teren i nisu nikome od domaćih pilota javili tu svoju odluku o samostalnom istraživanju. Došli su na naš start na Sjevernoj strani i vidjeli baze koje se pune sa Juga. Odlučili su se provozati autom i pogledati Južnu padinu.

mine2
mjesto nesreće  43° 41.604’N   18° 35.240’E

 

Mi smo samo jednom letjeli na Južnoj padini Jahorine i to na dijelu za koji znamo da nije bio miniran u ratu. Nekih 3-4 km zapadno od mjesta gdje je Simon aktivirao PROM (protivpješadijska rasprskavajuća odskočna mina). Izbjegavali smo tu prelijepu Južnu padinu koja izgleda savršeno za paragliding, što zbog nepostojanja ceste za retransport što zbog toga što nismo bili sigurni dokle dopire minsko polje.

Mogao sam pretpostaviti sve šta se dešavalo kad su došli na vrh Jahorine. Na raskrsnici gdje su trebali skrenuti desno kad su već došli na vrh, oni su skrenuli lijevo i put ih je doveo do starih vojnih bunkera gdje su u ratu bile linije razdvajanja.  Zabljesnuo ih je prekrasan prizor, travnata padina okrenuta ka Suncu i termika koja  ispuhuje 3-4 m/s. Na nesreću, bez ikakvih obilježja o minskim poljima koja su imali priliku vidjeti na drugim mjestima u BiH.

Dogovor je bio da polete, malo jedre i ako se uspiju dići iznad starta da slete na start a ako ne, sletjeće 200-300m ispod i vratiti se pješke.

Četiri pilota su poletjela, malo su jedrili oko starta te kad je prestalo puhati sletjeli su kao po dogovoru. Skupili su krilo preko ramena u ružu te krenuli nazad. Simon se kretao zadnji prema vrhu a njegov brat Bostjan se spremao da poleti. Imao je A linije u rukama kad je začuo eksploziju i vidio crni dim.

mine3
Spasavanje Simona (preuzeto sa vip-jahorina.org)
Nakon što sam jedva shvatio gdje se nalaze, rekao sam Bostjanu da ću odmah obavijestiti sve koji mogu pomoći.

Pošto ni ja u tom momentu nisam znao broj policije na Palama zvao sam Milutina (kolega pilot koji živi u blizini Pala) i rekao mu šta se desilo te da odmah obavjesti sve, hitnu pomoć, policiju, gorsku službu itd.

Ekipi koja je bila sa mnom, takođe sam rekao šta se desilo i svi smo zvali telefonom ljude koji bi im mogli pomoći.

Mirza se sjetio da treba podvezati noge kako bi zaustavio krvarenje. Zvao sam Bostjana, rekao mu to, međutim dečko je bio jako povrjeđen. Stradale su noge i jedna ruka je bila teško povrjeđena pa sa njom nije mogao ništa uraditi jer je nije mogao pomjeriti. Imao je manje rane po stomaku i plućima.  Ipak u toj nesreći bilo je i malo sreće. Cic koji je imao na sebi je zaustavio PROM. Dakle PROM je odskočio, udario u cic koji mu je spasio život jer je protector pokupio najveći dio gelera.

Povrijeđene noge je umotao u glider i čekao pomoć narednih dva i pol do tri sata. DA! Dobro ste čuli, prošlo je više od dva i pol sata dok mu nije ukazana  pomoć. Uz sve naše napore a vjerujte mi da smo dali sve od sebe da alarmiramo sve, njemu pomoć nije pružena na vrijeme.  Razlog je taj što naša hitna pomoć ni gorska služba ne posjeduje helikopter za spašavanje.

Nakon što smo obavijestili policiju u RS-u, policiju u Federaciji, hitne pomoći u oba entiteta, gorske službe u oba entiteta, sjetio sam se jednog kolege, padobranca i kapetana helikopterske jedinice u Rajlovcu, 20 km vazdušne linije od Simona. Obavijestio ga o svemu i pitao može li dići helikopter jer se radi o hitnom slucaju. “ Može, nije nikakav problem, helikopter je spreman i tim je spreman, ja samo trebam odobrenje.” :reče Asmir.

Međutim, nakon ovoga nastaje prava agonija! Nešto više pola sata dobijam informaciju da još niko nije došao do Simona na Jahorinu a i da helikopter ne može poletjeti jer nema  odobrenje. Zbog toga što se slučaj desio na Jahorini i što će akciju spašavanja voditi gorska sluzba spašavanja iz RS-a (Republika Srpska) te kad oni procijene potrebu za helikopterom zvaće helikopter iz Banja luke (oko 170 km vazdušne linije).  J…m ti Federaciju i RS, čovjek gore umire!

Ivan se sjetio Slovenske ambasade! Imao je broj i nazvao ambasadu te mi dao ljubaznu gospođu Lidiju kojoj sam na brzinu rekao šta se desilo. “A kod koga su oni došli, je li to nešto organizovano i ko ih je pozvao??” :bilo je prvo pitanje. “Kako vam ja mogu pomoći ako ste već zvali policiju, hitnu i gorsku službu?” :glasilo je drugo pitanje.

Nakon par sličnih pitanja, objasnio sam da nije ništa bilo organizovano te sam je ubijedio u ozbiljnost situacije i skrenuo pažnju na to da čovjek leži više od sat vremena, jako krvari a mrak već počinje padati te da mu za kratko vrijeme ni helikopter neće biti od pomoći.  Kao i da helikopter iz Federacije ili RS-a neće sigurno doći po njega zbog prekomplikovane procedure koja se mora ispoštovati da bi se helikopter podigao.

Po instrukcijama Podže, šefa gorske službe iz Sarajeva, koji su bili takođe spremni da krenu u pomoć, tražili smo od gospodje iz Slovenske ambasade da obavijesti EUFOR. Ukoliko EUFOR slučajno  kaže da nema spasilački tim na raspolaganju, neka im ponudi tim gorske službe iz Sarajeva koji je čekao spreman.

Dao sam joj Bostjanov broj telefona, broj Miroslava iz gorske službe RS-a, Podžin broj i ostale brojeve ljudi koji su već bili uključeni u akciju spašavanja. Nakon toga ambasada je preuzela ovaj dio akcije spasavanja tj koordinacije između EUFOR-a, gorske službe i Boštjana.

Pola sata nakon toga, do Simona su stigli momci iz gorske službe sa Pala te tim deminera koji je proveo spasioce kroz minsko polje. EUFOR je stigao iza njih, kada je dobio tačne koordinate mjesta nesreće te su Simona prebacili u bolnicu Koševo a ostalu trojicu pilota koji su čekali mirno u minskom polju nepovrijeđeni u bazu.

mine4
Dolazak EUFOR-ovog helikoptera

Mi smo došli nakon toga u bolnicu i vidjeli Simona koji je jako loše izgledao jer je izgubio mnogo krvi.

Teška borba za njegov život trajala je narednih 7 dana. Noge su nažalost morali amputirati kako bi mu spasili zivot.

Znam da sve ovo zvuči kao jedan akcioni film ali vjerujte da je bilo i puno gore. Agoniju koju smo mi proživljavali na Bjelašnici dok smo zvali telefonom pomoć i nemogućnosti

da mu pomognemo na drugi način, ja vam ne mogu opisati riječima a možete zamisliti kako je tek bilo njegovom bratu na vrhu grebena, koji je slušao Simona neko vrijeme u radio stanicu kako jauče i traži pomoć  a pomoć nikako da stigne. Zamislite tek Simona šta je on proživljavao dok je gledao kako obilno krvari iz pokidanih nogu a zbog povrijeđene ruke nije bio u stanju da zaustavi krvarenje a helikopter za koji smo mu rekli da će ubrzo doći, ne dolazi!

Heroj ove priče na kraju je sam Simon, jer rijetki su ljudi koji su u stanju ovako nesto preživjeti, nagaziti na PROM i ostati živ, malo je nevjerovatno a još nevjerovatnije je to da je ostao živ iako je ležao više od dva i pol sata i izgubio toliko krvi.

PROM-1_bounding_landmine_800x600Uz najveću volju spasioca i deminera sa Pala koji su ga trebali izvuči i transportovati u bolnicu, on ne bi preživio jer je bio na izmaku snage i   života te da Slovenska ambasada u zadnji čas nije reagovala i pokrenula helikopter EUFORA ova priča bi imala još gori kraj.

Pouku koju bi trebali izvući svi iz ovoga nesretnog dogđaja je da koliko god ovaj sport bio lijep te koliko god bili lijepi tereni koje vidite, lahko se   možete dovesti u opasnost ako ih ne poznajete. Prethodno se javite nekom od lokalnih pilota, to nije nikakva sramota, to smatrajte kao   obavezno  pravilo. Ako postoji bilo kakva opasnost, odmah ćete biti

upozoreni. Ne mora to biti Bosna ni Hrvatska ili bilo koja druga zemlja u kojoj je bilo rata, opasnosti mogu biti i druge prirode. Možda vidite   dobar  teren za letenje a ne znate da ste u CTR-u ili možda postoje neke druge opasnosti, rotori ili slično, nebitno je. Informišite se prethodno o   terenu na kojem ste naumili letjeti a najbolji način za to su lokalni piloti.

Ako se pak nađete u situaciji da ste krenuli u prelet i sletjeli ste na sumnjiv teren  evo vam nekoliko informacija koje poručuje Aco Santrac,   kolega  pilot koji je nakon rata radio u deminerskom timu.

„Kad se krene u prelet i ako se već mora sletjeti na nepoznat teren, na vrijeme birati neku površinu koja se koristi (pokošena   livada, kolski put itd). Za povratak uvijek birati čvrste staze koje se koriste od strane lokalnog stanovništva.U našoj zemlji ”okolo može biti blize”. Treba svi mnogo da naučimo iz ovog tužnog događaja!!“

Za više informacija o minskim poljima u BiH, informišite se na web sajtu www.mine.ba

Evo i jedno uputstvo ako se nađete u minskom polju preuzeto sa www.bhmac.org

Kratki priručnik iz upozoravanja na mine za planinare!

BIH je zemlja sa najvećim problemom mina u regionu. Procjenjuje se da ima oko 1 000 000 mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava.

Do sada je definisano 11519 lokacija širom cijele zemlje sa prosječnom površinom od 0,17 km2.
Ukupna sumnjiva površina iznosi oko 1889 km2 – približno 3,68 % teritorije
Minska polja u BIH su u prosjeku sa relativno malim brojem mina. Često su u pitanju grupe mina, nepoznatog rasporeda i bez tačnih zapisnika o njihovom položaju. Po planinama i brdima po pravilu, postavljene su sve vrste protupješadijskih mina, uz rijetke izuzetke kada su postavljene i protutenkovske mine.

Prije odlaska u planinu obavezno se informišite da li je područje sumnjivo na minsku opasnost!
U slučaju da ste se odlučili krenuti na ta područje, krećite se isključivo sigurnim utabanim putevima i stazama koji se već koriste ili koji su poslije rata markirani planinarskim znakovima, bez skretanja u stranu sa istih! Nikada ne idite sami u nepoznato područje, pogotovo sumnjivo na minsku opasnost. Zbog postoječih velikih površina zagađenih minama, trenutno je samo manji dio njih propisno obilježen minskim znacima.

Postoje dva osnovna oblika minskog znaka: četvrasti i trokutasti. Prednja strana znaka je crvene boje sa mrtvačkom glavom i natpisom PAZI-MINE u bijeloj boji. Stražnja strana znaka je bijele boje i uvijek je okrenuta PREMA minskom polju.

Oznake se ne smiju uništavati ili otuđivati niti im na bilo koji način mijenjati smjer!!!

Neka pravila ponašanja koja nikada ne treba zaboraviti kada ste u prirodi:
*Ne dirajte nepoznate predmete!
* Ne dozvolite drugima diranje ili uzimanje nepoznatih predmeta!
* Ne ulazite u napuštene i razrušene objekte(rovovi, bunkeri, kuće, štale itd.)!

* Ne koristite staze koje se ne koriste duže vremena!
* Ako vidite minu, stanite! Razmislite! Zapamtite mjesto i vratite se sigurnom utabanom stazom i             poslije obavijestite Civilnu zaštitu.
*Nikada ne ulazite u minsko polje čak i kada treba pružiti pomoć povrijeđenom! U tom slučaju nastojte osigurati hitan dolazak stručnih osoba!

Potencijalno minirana područja:
* Bivše ratne linije razdvajanja.
* Napušteni vojni objekti.
* Napuštene kuće, bunari, izvori vode, obale rijeka.

Pokazatelji koji govore da bi moglo biti minsko polje u blizini:
* Znakovi ili trake minske opasnosti.
* Znakovi linija konfrontacije (rovovi, tranšei itd).
* Tragovi borbi kao što su krateri od granata, razbacane čahure od metaka i dr.
* Uništena vozila i druga tehnička sredstva.
* Vojna oprema ili obični predmeti na neobičnom mjestu!
* Povrijeđene ili mrtve životinje ili skeleti životinja.

Ukoliko se nađete u minskom polju:
* Odmah stanite i ostanite mirno stajati u mjestu gdje ste se zatekli.
* Razmislite glavom i ne paničite!
* Ako je neko sa vama (a trebao bi biti), upozorite ga na opasnost!
* Zovite “Upomoć, mine!“ ali se nikako ne pomjerajte.
* Čekajte da pomoć stigne , jer je bolje provesti i dan u minskom polju nego ostatak života kao invalid!.

Mirvad Zenuni
Extreme Sport Club Sarajevo

879 komentara na "Accident Report, Nesreća u minskom polju!"